Prezaštitničko majčinstvo

Da li si previše zaštitnički nastrojena majka i zašto takav stil nije uvijek i dugoročno produktivan?

Da li si majka koja ne može gledati svoje dijete kada je tužno i nezadovoljno? Da li si jedna od onih majki koja lako i brzo ispunjava zahtjeve jer želiš da tvoje dijete bude uvijek nasmijano? Da li brzo reaguješ na konflikte u koje tvoje dijete ulazi komunicirajući sa drugom djecom, izigravaš li sudiju iz predostrožnosti da tvoje dijete ne bi bilo povrijeđeno, odbačeno ili frustrirano?

Ako ne dozvoljavamo djetetu da se suoči sa padovima, neuspjesima, ljutnjom, tugom, bijesom, osjećanjem odbačenosti, sprečavamo ga da postane jedinka koja će biti sposobna da se nosi sa svim budućim izazovima koje ga neće štediti a koji su neizostavni dio prirodnog životnog ciklusa.

Svaka majka na svoj način djetetu želi biti podrška i zaštita, želimo da naše dijete što lakše i uspješnije prođe izazove u koje ulazi. Koliko često možemo u trenutku izazova, i prije svoje automatizovane reakcije, da budemo svjesne dugoročnog efekta naše prevelike zaštitničke nastrojenosti? Šta ako je taj teret djetetu potreban i ono ga zaista može iznijeti, a mi ga uzimamo na sebe, sprečavajući da naše dijete ojača onoliko koliko za to ima prirodnih potencijala?

Nezaobilazna škola iskustva
Da bi se dijete naučilo dočekati na noge, potrebno je mnogo puta zguliti koljena.
Da bi se naučilo samo štititi, ne može izostati bar nekoliko šamara ili vršnjačkog zadirkivanja.
Da bi naučilo kontrolisati tugu, moramo ih pustiti da je dožive i da se izbore sa njom na svoj način.
Da bi naučili cijeniti da i može koje život daje, mora mnogo puta čuti ono naše ne.
Čak iako smo kao na svojoj koži osjetile da ne postoji lakši put za naučiti mudru životnu lekciju, mnogo je teže primjenjivati ih na svojoj djeci. Jer smo majke, ponekad popustljive, osjetljive. Ali ta urođena emotivnost i senzibilnost majčinstva, trebala bi da naiđe na granicu tamo gdje je u pitanju razvoj dječijih sposobnosti koja ih vode dalje u samostalnost, ostvarenje prirodnih potencijala i spremnost za adaptaciju na društveno okruženje.
Da, mi smo tu za sve veće i ozbiljnije momente. Ali zašto one koje su djeci potrebne za razvoj, ipak ne prepustimo samo njima?

Šta nas navodi na prezaštitnički stav u roditeljstvu?

1. Uvjerenje da smo dužni djetetu ispunjavati želje.
Djetetu nismo dužni sve ugoditi. Pružiti djetetu sve što želi ne znači da mu dajemo ono što mu je dugoročno gledano i potrebno za njegov zdrav razvoj i put u zrelu i odgovornu ličnost. Djeca se vode principom zadovoljstvo – nezadovoljstvo, posebno djeca u ranijoj životnoj dobi, što znači da žele sve ono što im pruža osjećaj trenutnog zadovoljstva a odbacuju, tj. ne žele, ono što im pričinjava nezadovoljstvo. Dugoročno gledano, tako se ne može funkcionisati, i zato je zadatak naš da uvodimo disciplinu tj. da djeci nametnemo i ono što ne žele trenutno a što je dobro za njih.

2.Kompenzacija lične patnje kroz život.
„Ja sam patila kroz život. Sada želim da moja djeca imaju sve što ja nisam imala.“ Jedna majka je navela kao razlog zašto je jako popustljiva djetetu. Tokom rada sa njom, imala sam osjećaj da je jednim dijelom svjesna svog djelovanja ali su njeni duboko ukorijenjen, nesvjesni obrasci mnogo jači čemu nije uspijevala da se odupre.
Ponekad, pod uticajem određenih životnih okolnosti, nismo svjesni posljedica našeg djelovanja na djecu. Upravo zbog tog, roditeljstvo nam može i treba biti najveća motivacija da se ako ne prije, bar tada, počnemo baviti našim ličnim borbama iz prošlosti.

3.Preveliko uživljavanje u majčinsku ulogu.
Da, možemo reći: „Ali ja sam majka čitavog svog života.“ I naravno, to jeste tako. Ali biti majka je jedna od potencijalnih uloga žene, isto kao što smo nečija supruga, kćerka, unuka. Često se zna desiti da se majka u potpunosti poistovijeti sa svojom majčinskom ulogom koja postaje centar njenog životnog funkcionisanja. Kako bi ispunila svoju majčinsku dužnost i dala što više sebe, ovakav pristup često može da vodi u prezaštitnički pristup roditeljskoj ulozi. Jer, izostavljajući duhovnu suštinu svog bića koja je odvojiva od svih životnih uloga, životna energija se usmjerava samo na majčinsku ulogu i njen kranji objekat – dijete.
Nisu rijetki slučajevi u kojima se majke koje su svu energiju usmjerile na dijete, jednog dana kada dijete odraste, suočavaju sa određenim oblicima životnog besmisla jer njihovo postojanje gubi smisao onog trenutka kada dobiju vrijeme za sebe, tj. kada više nisu u prvobitnom centru interesovanja svog djeteta.

Pitanja koja nam mogu pomoći u detekciji ovakvog pristupa roditeljskoj ulozi
Koliko puta sam spriječila svoje dijete da doživi negativnu emociju jer sam se plašila reakcije? Koliko puta moje dijete nešto može uraditi samo ali mu ipak olakšavam? Koliko puta sam nesvjesno reagovala i odbranila svoje dijete iako sam kasnije shvatila da bi se jako dobro snašlo i bez mene?
Da li želimo da dijete odgajamo uz poruku: „Pokušaću ja to sam!“ ili „Čekaću da mi ipak to neko uradi“? Šta mislite, šta je dugoročno korisnije za njih?

Iako bismo se najradije same izborile sa tim malim, a nekad i malo većim, padovima, udarcima, preprekama i lekcijama koje naša djeca trebaju naučiti, iskustvo suočavanja sa svim navedenim ih čini jačim, spremnijim i hrabrijim.
Razmislite, da li bi leptir raširio svoja divna krila da mu je neko pomogao i skratio mu vrijeme transformacije?

Neda Stevanović
Life coaching & Mindfulness

Slične objave

Svjesnost kao najmoćniji alat roditeljstva