Probuditi razigrano dijete u sebi

Koliko često se smijemo? Onako, luđački, na trenutak gubeći spoznaju o granicama vlastite fizičke dimenzije? Kada smo posljednji put krenuli raditi nešto, ne zato što moramo i trebamo, već zato što to volimo, ne razmišljajući ni o kakvoj svrsi samog djelovanja? Kada smo posljednji put trčali po livadi, kao nekad kada je djetinjstvo dalo slobodu, ne razmišljajući kuda, kako i zašto?

„Kako je lijepo kada si mali“, rekao je projurivši ispod spuštene rampe. Kao da mi prkosi što je on tako mali, a ja kao velika. Kao da je osjetio da sam i ja na trenutak poželjela da sam tako sitna, brza i razigrana. Iako, ne moram biti klinka, niti se vratiti u djetinjstvo da bih uradila, eto baš danas, nešto što sam radila sad već tako davno, ne obazirući se da li me ko posmatra, da li će ko reći da sam luckasta i neozbiljna. Kao da nam neko daje zabranu da ponešto zadržimo od toga i kada porastemo. U jednom trenutku kao da kažeš: „Dosta! Više neću biti tako veseo. Više me neće sitnice tek tako razveseliti. Više me ni oni palačinci sa marmeladom neće tako usrećiti“. Sam sebi zabraniš uživati u toj maloj magiji života, kao da čitav jedan život prestaje kada odrasteš. Najednom, puno toga postane prećutno ne tako poželjno, na primjer pričati sam sa sobom, pjevušiti na glas dok hodaš ulicom, poskakivati u hodu kada te obuzme radost, zagrliti psa lutalicu, poljubiti mačku, hodati u čizmama po suncu. A pitam se, gdje je ta granica koju kada neprimijetno prijeđeš, više ništa ne može biti isto?

Ko, zašto i kada nam je zabranio da ostanemo razigrani, radosni i slobodni? Šta nas to sprečava da uživamo u malim stvarima?

Uvjerenja naša nasušna.

Naš život se oblikuje usvojenim uvjerenjima. Sve što u životu radimo, sve što jesmo ili nismo, određeno je uvjerenjima koja sačinjavaju nesvjesni program koji nas pokreće. Uvjerenja su ta koja određuju šta sve možemo ili ne možemo, šta trebamo, odnosno ne trebamo. Okolina koje smo dio dala je doprinos tome da se izgradi sistem po kojem ćemo živjeti. Ako smo učeni tome da je život težak, da je sve što radimo borba i da nismo rođeni da bismo uživali u svojoj svakodnevnici, to ćemo i dobiti. Jer ćemo konstantno donositi odluke koje će potvrđivati našu teoriju.

Zaključak: svako od nas može, treba i mora imati bar malu dozu „igre“ u toku jednog dana. I ne, ne možemo reći da nemamo vremena uživati u sitnicama koje život znače. Vremena ima, uvijek je pitanje prioriteta.  Imamo li danas tog cijenjenog vremena da budemo budni i radosni makar nekoliko minuta? Da li nam je prioritet nabaciti osmijeh na lice, ili ipak ne?

Iluzija uspjeha – „samo ozbiljnost, molim“

Vrlo često ćemo našu težnju za uspjehom u određenim oblastima uokviriti sa previše „tehničkih“ elemenata. Možemo slijepo pratiti korake koji će nas dovesti do cilja. Čak i kada dođemo do tog nečeg ako smo previše rigidno prešli čitav put, nekako mi nema previše smisla. Čak i kada trčimo prema tačno određenoj destinaciji, put je taj na kojem provedemo najviše vremena i sam po sebi, put je smisao. Ako ne uživamo u tome gdje najviše vremena provedemo, puno toga je izgubljeno.

Zaključak: čak i kada idemo prema strogo definisanom cilju, čak i kada obavljamo naizgled važne poslove, bitno je da naučimo uživati u svakodnevnici. Naučiti uživati u malim stvarima važno je jer te naizgled ne tako vrijedne stavke, pune nas sa najviše energije. Čak i kada radimo poslove odraslog čovjeka, važno je naučiti se igrati kao dijete. Jer, igra nam daje gorivo koje nas gura naprijed. Nije uspjeh nešto što ćemo postići tek za nekoliko godina, uspjeh je ono što postižemo svakodnevno dok idemo ka nečemu. Želimo li uspjeh sada, ovdje, ili ćemo ga ipak čekati nekoliko godina iako nam baš ništa ne daje sigurnost da nas pobjeda koja vodi do srećnijeg života ipak čeka „na kraju“?

Previše rijetko to radimo.

Znate, one stvari. One stvari u kojima izgubiš pojam o vremenu. One, nekakve male aktivnosti, male majstorije koje smo radili kao djeca. Ne, nikada nisam mislila da ću biti umjetnik, ali sam kao dijete obožavala crtati. A sad, sve manje imam vremena za to. Nisam planirala ni postati pjevačka zvijezda ali sam jako često pjevala kao dijete. Sada zaboravim koliko mi to puni srce. Pretpostavljala sam da neću postati glumica ali sam obožavala male predstavice u dramskim sekcijama. I onda se desilo, odrastanje. Onda su se desila uvjerenja da si veliki i da više ništa ne može biti kao prije. Da je odjednom, preko noći život postao ozbiljan jer si eto i ti postao ozbiljan. Jer ti se onaj polukrug na licu najednom promijenio u nešto ravniju crtu. Ne smiješ se više toliko. Mnoge ozbiljne stvari ti počnu krasti osmijehe, onaj spokoj u grudima, onu dječiju hrabrost, ono veselo poskakivanje kada si srećan. Skoro sam shvatila da više ne poskakujem dok hodam. Da, možda to ne bih radila na putu od posla do kuće, ali možda bih dok šetam kroz šumu. Ali sam zaboravila, ne znam gdje, ne znam kada. Valjda kada sam se počela baviti životom, onim pravim, formalnim, onim teškim, kada te ubijede da ne možeš biti dijete, onda i povjeruješ da nije za tebe nešto što ti je nekada bilo sve.

„Znaš, oni su tako neozbiljni. Samo uživaju. Ne znaju oni šta je pravi život“, rekla je jedna poznanica kritikujući jedan partnerski par. Zamislila sam se. Da, oni uživaju. Da, oni se ne bave previše problemima iako bi vjerovatno mogli naći bezbroj razloga za to. Da, mislim da bi takav trebao biti veći dio života svakoga od nas. I mogao bi, ako to prepoznamo kao mogućnost, ako nemamo uvjerenja koja nas guraju ka drugačijem viđenju života.

Da, uvijek možeš naći izgovor jer naprosto nemaš vremena za šetnju, za petnaestominutno slušanje muzike uz đuskanje, za pravljenje onih kolačića iz djetinjstva samo zato što bi pojela jedan ili dva uz kafu, za vožnju biciklom sa onim šarenim šeširom na glavi kojeg imaš godinama ali si previše matora da ga nosiš. Svako može nabrojati nekoliko aktivnosti koje je radio ranije, kao dijete. Ali znate šta, kada vam srce zatitra na sjećanje o svemu što biste voljeli raditi ponekad ali nemate vremena, ili to jednostavno nije više za vas, dijete u vama vas poziva na još malo razigranih trenutaka u kojima ćete ostaviti po strani sav teret vašeg trenutnog života. Trenutke u kojima ćete ostaviti zabrinuta lica, misli o poslu, o kreditima, o uređenju kuće, a nabaciti na lice malo dječije vedrine, malo onog stava koji govori da je sve moguće, da je život lijep, da je život igra.

Život treba da bude igra, život može da bude uživanje, jer ako nije takav onda nije istinski život već preživljavanje. Treba da budemo djeca u duši jer će ono u nama uvijek pristupiti s radošću i radoznalošću kojom se otkrivaju naljepše ljepote svijeta. Treba da vjerujemo da je život magija jer i jeste. „Čuda se dešavaju onom ko u čuda i vjeruje“, rekao je neko.

I onda, jednog dana, nadam se ne tako kasno u onim kalendarskim brojanjima godina, shvatiš da oni poslovi koje ionako radiš svaki dan, ipak mogu sačekati. Da je baš sada pravo vrijeme za malo životne čarolije. Možda je baš danas vrijeme da izvadimo prašnjavu sveščicu sa ormara i počnemo pisati pjesme, napravimo svoje omiljene čokoladne keksiće i obavezno obližemo prste, plešemo dok nam dah ne stane, pokupimo napuštene mačiće sa ulice. Nešto, nije važno šta, ali ono što puni dušu. Nije važno koliko imamo godina, šta je to iza nas a šta nas čeka, možemo se prepustiti svemu onom čemu bi se dijete u nama istinski radovalo. To nam donosi osjećaj živosti. Sitnice. Jednostavno uživanje. Prepuštanje nečemu zbog toga što nosi samo po sebi. Ljepota jednostavnosti koja krije u sebi najmoćnije stvari. Zato su djeca po svojoj prirodi radosna i ispunjena. Jer uživaju sa malo i to ih upravo čini najvećima.

Šta već od ovog trenutka možemo učiniti da probudimo dijete u sebi? Kako da sa malo uloženog, dobijemo puno više? Ne moramo se baviti nikakvog posebnom filozofijom duhovnosti da bismo mogli uraditi nešto po pitanju toga. Uvijek postoje mali koraci koji mnogo znače.

Šta ako je život jedan, šta ako zaista brzo prođe? Šta ako je danas pravi dan za biti djetinjast, ako će ti to izmamiti osmijeh na lice? Najviše radosti najčešće donesu one stvari koje su besplatne, na dohvat ruke, one stvari koje su sasvim rijetko na našoj „to do“ čuvenoj listi. I dok tražimo recepte za svakodnevnu radost, sreću i ispunjenje, u titulama, među zidovima kancelarija ili brojnim drugim priznanjima, pokušajmo ne zaboraviti radost koju smo imali u djetinjstvu, a koja nam je još uvijek na svakodnevnom meniju ponuđenih mogućnosti.

Pjevajmo. Plešimo. Crtajmo. Pišimo. Skakućimo. Pokisnimo.

Zaigrajmo se malo jače, povjerujmo malo više u moć malih stvari koje možemo svakog dana priuštiti sebi. Prije svega, ne zaboravimo na dijete u sebi koje će uvijek znati kako život može biti magičan i lijep i kako uvijek postoji način da probudimo sunce radosti bez obzira na kišu i oluju koju nam život donese.

 

Neda Stevanović
Life coaching & Mindfulness

Slične objave

Prihvatanjem do ljubavi

Prihvatanjem do ljubavi

Koracima svjesnog majčinstva

Šta nam to nisu rekli o majčinstvu?

Strah i ljubav

Tebi. Meni. Svim majkama