Tebi. Meni. Svim majkama

Bezbroj puta si se pitala: „Kako dalje… Da li sam dobra, da li sam najbolja? Da li trebam biti savršena? Bolja od drugih, bolja od sebe juče?“ Nisi imala koga pitati. Ni druge nisu znale. Ali su se borile. I juče, i danas, i sutra će.

Ne znam da li sam u pravu, ali reći ću ti nešto. Reći ću ti nešto…

Ne, ne moraš biti savršena majka! Savršenstvo ionako nema mjerilo, nema veličinu, okvire, niti granice. Kada trčimo za savršenstvom, obično se spotaknemo od taj kamenčić nesavršenosti koji nas žulja ispod košulje.

Ne treba da budeš ni previše jaka. Budi takva kao što jesi, majka. Samo majka. Iako ne voliš primati savjete, daću ti jedan…Voli sebe. Na hiljadu i jedan način, voli sebe. Samo tako ćeš im pokazati kako se gaji cvijet ljubavi u njedrima. Pusti, neka slabost poteče iz tebe, baš tu pred njima, nježno i iskreno. Pusti neka ti ruka zadrhti. Ponekad iz straha, ponekad od ljubavi. Ako može, češće od ljubavi. Budi skromna u veličanju, ali nesebična u davanju. I ponosna dok primaš tu njihovu ljubav.
Daj sebi slobodu da plešeš pred njima i pokažeš im najljepše melodične pokrete ovog života. Neka uz tebe nauče da radost i ljubav u srcu smiruju sve ratove ovog svijeta. Ali najprije, bitke koje vodimo u sebi.

Zahvali im se što su baš tebe izabrali da ih rodiš. Pokaži im da znaš da ništa na ovom svijetu nije slučajno. I da su sve najveće slučajnosti izraz uzvišene ljubavi koja će ih voditi u životu. Pokaži im da samo ljubav i pobjeđuje. Samo i uvijek. Neka rastu sa tim sjemenom u srcu, koje će klijati vječno.

Na platnu njihovog djetinjstva, naslikajte zajedno priče protkane zlatnim riječima vaših najljepših uspomena. Budi toliko nježna da u tebi vide mekani jastuk na koji će spuštati svoje snove kada se umore od sanjarenja.

A onda, i poslije svega… Pusti ih da odu. Mirne duše i sa po kojom suzom ispod oka. Jer, otići će jednog dana. Ali neka tvoj zagrljaj bude toliko blag, ne previše čvrst da ih ne stežemo kada odluče otići. I u tom trenutku, ne mislimo o tome gdje smo pogriješili, već koliko smo uspjeli da im damo djelić sebe. Jer, dati sebe, najveći je poklon koji se dati može.

Pokaži im šta se sve sa stabla života može uzeti ali nemoj brati plodove umjesto njih. Često, najgorča jabuka zna biti ta koju nam neko drugi ubere. Postavi im granice na zemlji, ali im pokaži da je nebo njihovo prostranstvo. Ni manje, ni više… A kada odluče da polete, gurni ih, i neka njihov let bude njihov uspjeh. Ili njihov pad.

Pokažimo djeci da su oni bili naši učitelji. Više nego mi njihovi. Jer, priznajmo sebi, da li nas je u životu šta više suočilo sa našim najvećim strahovima i našim najvećim ljubavima, nego majčinstvo? Da li nas je šta više suočilo sa samom sobom nego što je to najkrhkije biće opremljeno najvećim i najdubljim poukama života?

Neda Stevanović

Slične objave

Strah i ljubav

Probuditi razigrano dijete u sebi

Djeca su naši najbolji učitelji

Prezaštitničko majčinstvo