Strah i ljubav

Koliko nas u životu vodi strah? Poznajemo li sebe dovoljno dobro da bismo smo mogli nabrojati sve strahove koji su nas spriječili da sagledamo životne prilike iz svih nama nepoznatih uglova? Pomislimo li kad koliko bismo mogli postići da nas ne koči ono nešto što nas stisne, grčevito, čvrsto, kada nam život pruži priliku da iskusimo sebe unekim varijantama koje smo do sad propuštali? Koliko strah i ljubav idu zajedno, ili kao najteži protivnici, ubijaju jedno drugo svim onim mačevima oprečnosti iz kojih izvire nesaglediva suština života?

Strah ili ljubav? Strah i ljubav. Nekada mi se čini da ne idu zajedno. Ali onda zastanem i shvatim, ipak idu zajedno. Nekad se gurkaju i smiješe jedno drugom. Osjetim taj njihov nemir. Stegne negdje u grudima, u stomaku. Osjećaj ljubavi koji gura naprijed. I osjećaj straha koji pita: „Možeš li to uopšte? A i zašto bi?“ Nije to borba. To je simbioza. Spoj ljubavi, koja ti daruje slobodu i šapuće riječi od kojih dobijaš krila, i straha, koji se nemirno vrti, koji koči, koji usporava dah, koji zaustavlja korak.

Pomislimo na sve strahove koji nam vežu ruke. Pomislimo na sve nemirne, besane noći koje smo proveli istovremeno grleći i odbacijući sve što bismo mogli, htjeli, željeli… Gledajući te crne oči naših najvećih unutrašnjih nemani, često smo posumnjali u sebe. Često smo odustali od svega onog što nam se još trenutak prije toga činilo kao nešto naše, neotuđivo. Da li smo u tim trenucima posumnjali i u ljubav koju nosimo u sebi? U ljubav univerzuma prema nama? Koliko strah koji vri u nama ubija šansu za ostvarenje naših najvećih snova?

Najveći strah je imati strah od straha, misleći da strah isključuje sve ostale ljubavi i resurse koje imaš, ljubav koju daješ i primaš, i snagu koja te gura naprijed. Strah ne isključuje ljubav. Već na neki teško objašnjiv način, upotpunjuje tvoj put, tvoje snove, i svrhu za kojom čezneš. Strah te koči ali ako se još malo trgneš od njega a istovremeno ga i prigrliš, upoznaš svoju moć. Upoznaš sebe. Vjeruj, tek tada se dobro upoznaš.

Mi nismo naši strahovi, ali oni su dio nas. Strahu se ne trebamo opirati. To je onaj podsjetnik koji nas napominje da nije smisao života da sve ide glatko, već da životnim preprekama izvučemo najbolje iz sebe. Strah je priroda u nama. Onaj „neprijatelj“ s kojim srastemo vremenom. Kada prihvatimo strah kao dio sebe, osjetićemo lakoću sa kojom ćemo ga nositi. Kada u momentima unutrašnje borbe prigrlimo strah kao izraz života, shvatićemo da on nije tu da nas sputa, već da bolje osjetimo okus pobjede kada i noseći ga sa sobom pomjerimo granice vlastitog uma.

Kada u upoznavanju tog uplašenog sebe preskočimo sve barijere i krenemo naprijed, shvatićemo koliko se snage krije u nama. Koliko možemo. Koliko želimo. Koliko nešto jesmo, a koliko nismo.

Ne mjere se životne pobjede lakoćom kojom dođemo do njih, već svim planinama koje smo prešli noseći na leđima teret straha, a u srcu kovčeg ljubavi.

Da, ljubav i strah idu zajedno. Jer prihvatajući svoje strahove, i radeći na svojim ostvarenjima, ne uprkos njima, već uz njih, znači prihvatiti prirodni proces rasta.

Sve strasti koje počnemo živjeti jednog dana, ili već živimo, a koje su dio izvorne prirode našeg bića, ne bi bile to što jesu da se u jednom trenutku nismo odvažili krenuti i pored svega što nas je moglo, a nije uspjelo sputati. I pored tog, straha…

 

Neda Stevanović
Life coaching & Mindfulness

Slične objave

Prihvatanjem do ljubavi

Prihvatanjem do ljubavi

Koracima svjesnog majčinstva

Šta nam to nisu rekli o majčinstvu?

Tebi. Meni. Svim majkama

Probuditi razigrano dijete u sebi