Prihvatanjem do ljubavi

Prihvatanjem do ljubavi

Voljela bih da je ovo o  svojim emocijama znala moja majka. I njena majka. Željela bih da sam isto to i ja naučila ranije. Da je isto ovo znala i moja sestra, tetka, drugarica. Daću sve od sebe da ovu lekciju podarim svojoj djeci, nadajući se da će ih ona prenositi dalje.

 

Ne moramo u svakom trenutku osjećati da sve što radimo ima smisla. Ne moramo svakog časa biti ispunjene u svim oblastima života. Ne moramo uvijek biti srećne, radosne, ushićene. Ne moramo uvijek znati šta želimo niti stalno biti motivisane da od sebe dajemo maksimum. Život je rast, život je put. Nikada mirna luka i nikada plovidba bez talasa.

Da nema noći, da li bismo jednako uživale i koristile svjetlo dana?

 

Odbacujući tamna stanja našeg bića, oslikana kroz negativne emocije za koje smo često naučeni da nikako nisu poželjne, mi zapravo negiramo jedan dio sebe. Onaj dio koji kaže sada ne mogu, nisam dobro, sada ne znam, nemam trenutno snage, jako sam loše. I taj dio nas očajnički treba saosjećanje, prihvatanje, zagrljaj, treba prostor i priliku da se izrazi baš na takav način.

Ne dozvoli da te ubijede da bilo koje stanje tvog bića ne bi trebalo biti takvo kakvo jeste.

Naučene smo da uvijek težimo ka popravljanju trenutnog koje ne zadovoljava kriterijume i ideale ka kojima se teži a koji su nametnuti od strane našeg ega. Ili još gore, od strane naših društvenih normi. Naučene smo da težimo ka instant korekcijama. Naučene smo da postoji dobro ka kojem se trči i loše od kojeg se bježi ili koje se ignoriše. Naučene smo da je poželjno biti zadovoljan i srećan. Stavljajući akcenat na stanja kojima se obavezno teži, odbacujemo sve suprotnosti kao nepoželjne. Ali i sve te suprotnosti su podjednako dio nas.

Pitanje je, zašto ih ne prihvatamo sa istom vrijednošću i uvažavanjem?

Da smo naučene jednako prihvatiti sebe kada osjećamo tugu kao i kada osjećamo sreću, da smo naučene vrednovati osjećanje ljutnje kao i osjećanje radosti, dugoročno gledano bile bismo ispunjenije, empatičnije i prihvatile sebe više, prigrlile svaki oblik realnosti kojoj pripadamo te se tako naučile prepustiti svim valovima i sagledati ljepotu različitih verzija svijeta oko nas, a prije svega sebe u svim oblicima rasta i postojanja.

Vrijedna si.

Težeći ka alatima koji će nas usrećiti i dati nam osjećaj mira, stremeći ka onom što nam se nameće kao cilj, a zanemarujući istinsko postojanje svega onog što je tu, fokusiramo se na spoljašnjost, i tek na tu budućnost koju vidimo kao „spas“. Ključ ka dugoročnom miru i ispunjenju uvijek se krije u nama, prerušivši se često u različite oblike iz kojih treba da učimo.

Da, to znači da smo jednako vrijedne i kada patimo. I kada osjećamo mržnju. Život nas voli i kada se osjećamo odbačeno, sujetno, bijesno. Umjesto što sebe zatvaramo u krug još veće patnje i krivice, samim tim što pomenuta osjećanja definišemo kao nepoželjna, kao nešto što odbacujemo od sebe, vrlo često je puno lakše pustiti da emocija postoji u nama, da traje. Prepuštanje dovodi do toga da sila lanaca oko nas popušta, jer nema otpora koji hrani tu silu.

 

Ponekad je dovoljno samo disati, bez bježanja od sebe. Samo osjetiti, sve što je tu. Samo prihvatiti, bez davanja definicije. Samo biti, tu gdje jesi. Jednostavno takva. Ne raditi ništa. Pustiti da traje. Pustiti da postojimo takve kakve jesmo. Ne opirati se.

 

Priroda me naučila da koliko god život mogao biti jednostavan, uvijek postoji ta mala zamka u koju lako možeš pasti. Ali tek kada se svojom unutrašnjom mudrošću izdigneš iznad svoje postavke životnog lavirinta i sagledaš situaciju iz više perspektive, možeš spoznati istinsku ljepotu.

Šta ako se sve ono ka čemu težimo nalazi u nama u vidu suprotnosti koje bi se našim prihvatanjem preobrazile u sve ono što želimo? Ne bismo li tada bili alhemičar koji je vlastitim rukama stvorio zlato svog duhovnog obilja?

I čitava mudrost, i velika duhovnost, o kojoj se piše, o kojoj se govori kao o nečemu čemu bi se trebalo težiti, možda i nije preteška lekcija. Sve definicije koje se čovjeku serviraju i izgledaju da u njima ima toliko filozofije da na pomen poželiš da prevrneš očima, u sebi nose tek jednostavne pouke. Jasne. Praktične. Doživi to što se dešava u tvom tijelu. Živi sadašnjost koje si dio. Često, udahni duboko da se podsjetiš da si živ, ovdje i sada. I ne bježi od sebe. Jer nemaš gdje.

Ne uzimaj previše za ozbiljno one koji govore da bi trebala biti srećna. Tvoja definicija sreće i potrage za istom, ne mogu se mjeriti tuđim aršinom. Jer sadržaj tvog bića nije isti. Nosiš u sebi puno više od „sreće“ ka kojom se teži.

I pomislim na sve naše majke, sestre, drugarice koje po tamnim hodnicima svog postojanja ostavljaju tu slabiju sebe, bježeći ka nekom jačem svjetlu ne znajući da bez te druge izlaza nema.

Mnoge situacije u životu su me naučile da tek kada prihvatimo sebe sa svim onim i dobrim i lošim, u nama se rađa ljubav. Ljubav prema sebi prije svega, od koje kreću i sve druge ljubavi u životu. Voli sebe i kada mrziš, i padaš. I kada se grčevito boriš. Prihvati se, prije svega, upravo da bi se zavoljela.

 

Koliko smo spremni povjerovati da je ključ mira i radosti u prihvatanju sebe i kada si kilometrima daleko od toga?

 

Neda Stevanović
Life coaching & Mindfulness

Slične objave

Koracima svjesnog majčinstva

Šta nam to nisu rekli o majčinstvu?

Strah i ljubav

Tebi. Meni. Svim majkama

Probuditi razigrano dijete u sebi